Moj stric Gojko bio je naočit čovjek. Ubili su ga partizani u Požegi potkraj rata i za grob mu se ne zna. O tome zašto i što se točno dogodilo kao gimnazijalac znao sam vrlo malo, gotovo ništa. Nikad se u mojoj prisutnosti u obitelji nije razgovaralo o ratu i osjećao sam da postoji nešto što ne bih trebao znati.

Sjećam se dobro blage bake Vide koja je umrla sredinom šezdesetih prošlog stoljeća, a nedugo zatim umro mi je, vrlo mlad, i otac Vid. I dok su mi strica ubili partizani, moj otac je bio ranjen u partizanima. U Slavoniji čest slučaj. Mora da su mi baka i otac jako patili.

Nedugo po smrti mog oca i bake vođen znatiželjom otvorio sam oveći prašnjavi kovčeg skriven u podrumu i u njemu našao obiteljske fotografije, brdo požutjelih dokumenata i pištolj ”Mauser”. Kao u nekom filmu. Majka Milka je bila jako ljuta i uznemirena što sam kopao po toj zakopanoj povijesti, ali moja znatiželja je bila jača.

U tom kovčegu uspomena osobito se isticala jedna oveća fotografija pilota, a starija sestra Nada, koja je znala nešto više od mene, rekla mi je da je to stric Gojko. Urezalo joj se u sjećanje da je za rata Gojko dolazio u našu kuću i nju s ljubavlju nosio na ramenima.

Školski muzej nove zgrade požeške Gimnazije krase dvije spomen-ploče.

Jedna je posvećena učenicima Gimnazije koji su bili borci Narodno-oslobodilačke vojske i dali su, kako piše, život za slobodu i bolji život radnog naroda. Neka je vječna slava drugovima palim u borbi protivu fašizma za ideale jugoslavenskih naroda i demokracije – piše u nastavku i navode se imena poginulih uz zavjet da će se svagda čuvati i razvijati tekovine N.O.B.-e. Ploča je iz godine 1947.

Drugu ploču postavio je Požeški ogranak udruge Hrvatski domobran godine 2011. za 35 poginulih učenika i troje profesora koji su od 1941. do 1945. godine položili život, kako piše, kao hrvatski vojnici. Oni koji su neizmjerno ljubili hrvatsku grudu i za nju dali svoje živote. Oni zaslužuju da ih se naraštaji sjećaju i da vječno žive u srcima njihovim, piše u nastavku.

Ne treba ni reći da prvu ploču krasi petokraka sa srpom i čekićem, a drugu hrvatski grb s prvim bijelim poljem i križem.

Ugledni povjesničar dr. Tvrtko Jakovina, i sam đak požeške Gimnazije, sigurno bi vještije od mene napravio povijesnu analizu nesretnih požeških događanja i kako su u raznim vojskama ginuli mladići iste Gimnazije.

Ja želim poručiti nešto drugo.

Na spomen-ploči hrvatskih vojnika koji su ”neizmjerno ljubili hrvatsku grudu” je ime i mog strica Gojka – pilota koji je, kako sam saznao, prevozio poštu za Whermacht. Nikad nikog nije ubio, nikad nije učinio nikom zla, zato se i usudio vratiti potkraj rata u Požegu.

Moj otac, koji je ranjen kao partizan bio kod kuće i sreo ga, rekao mu je: ”Bježi, Gojko, bježi glavom bez obzira. Ovi su nemilosrdni i prema svojima”.

”Ali zašto?”, pitao ga je moj stric, a razgovor je slušala moja majka koja mi je to potkraj života prepričala. ”Nisam nikom učinio zlo, neka mi sude”, govorio je naivni Gojko. Uhvatili su ga, ali suđenja nije bila. Strijeljan je na mjestu gdje je danas požeško kazalište i za grob mu se ne zna.

Tako mi je prepričala majka i tek potkraj svog života utažila mi znatiželju o tome što se zbivalo u svibnju 45. u Požegi i u našoj obitelji.

Istodobno mi je rekla što uopće nisam dotad znao. Mislio sam da je imala samo brata Milana, ali tad sam prvi put čuo i za drugog brata, ujaka Antu Stilinovića. On je bio u ustašama i iza rata je pobjegao u Južnu Ameriku, vjerojatno Argentinu i ona više nikad nije čula za njega niti imala bilo kakve kontakte. Nikad ga do tog razgovora nije ni spomenula.

I što reći danas?

Po svakoj logici imao bih tisuće razloga da ne govorim pozitivno o NOB-u, Titu, crvenoj zvijezdi, partizanima. Pa toliko je zla i nepravde učinjeno mojoj obitelji i morao bih biti jako ponosan da je ime mog strica na spomen-ploči hrvatske vojske u požeškoj Gimnaziji.

Ali nije tako!

Moj stric i ujak bili su na krivoj strani. I ne želim ponoviti njihovu pogrešku. Ali pogrešku ponavlja službena politika moje domovine Hrvatske.

Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.

U Drugom svjetskom ratu poginulo je oko 60 milijuna ljudi. 9. svibnja cijela Europa slavi Dan pobjede. Službena hrvatska politika taj dan gotovo da prešućuje i pokroviteljstvo je dala poraženima. Na Bleiburgu. Ulice 9. maja više i ne postoje, a najjači antifašistički otpor u Europi, hrvatski, se zatire i umanjuje, čak i ismijava.

Nitko ne spori da je zločina nakon oslobođenja bilo. I u višijevskoj Francuskoj i u kvislinškoj Norveškoj bilo je dobrih, naivnih i zavedenih ljudi poput mog strica.

Osveta pobjednika nije bila baš časna. Ali što je ta osveta prema zlu koji je donio nacizam i fašizam. Nitko pametan ne opravdava bombardiranje Dresdena, ponašanje De Gaula, bacanje u fojbe, bombu na Hirošimu. Ali?

Cijela Europa i svijet slave bezuvjetnu kapitulaciju nacističke Njemačke. Modernu Hrvatsku sam doživljavao kao zemlju nastalu na temeljima antifašizma, a ne da se sramotimo i da taj datum relativiziramo.

Još jedan datum u svibnju – 19. – važan je za Hrvatsku. Tog je dana 1991. održan referendum o hrvatskoj samostalnosti. Blizu 95 posto birača izjasnilo se da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama.

Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi bilo je drugo pitanje. Naravno da je malo tko mogao zaokružiti taj odgovor.

Srbija danas ne zaostaje u svojoj gluposti za Hrvatskom. Ona Dražu Mihailovića i Nedića proglašava antifašistima.

Četiri dana nakon Dana pobjede održava se najveća manifestacija desnog ekstremizma u Europi. Mjesto je Bleiburg, a u organizaciji skupa sudjeluje i hrvatska Katolička Crkva. Čak i desna austrijska vlast ne opravdava to fašističko hodočašće pod krinkom vjerske komemoracije. Ali pokrovitelj je Hrvatski sabor. Pametnome dosta.

Siguran sam da moj stric Gojko taj skup, bez obzira što je bio protiv partizana, ne bi pohodio. Za ujaka Antu ne znam. Znam za sebe. Volim Hrvatsku i jasno je što sam zaokružio na referendumu. Ali ova Hrvatska nije ono što sam sanjao.

(Napomena: sliku mog strica Gojka u pilotskoj odori i spomen-ploče iz požeške Gimnazije možete vidjeti na mom FB profilu).