Zašto u “antihrvatskoj” Istri ima sve više Hrvata, a u Požegi sve manje?
Obiteljska priča uz Dan pobjede i Dan Europe
17. listopada 2022.
Sjećate se smaka svijeta 21. 12. 2012. – ovo je priča deset godina kasnije!
19. listopada 2022.
Istra, naravno, nije antihrvatska. Nikom razumnom to ne treba niti dokazivati, niti objašnjavati. Ali kad slušamo i gledamo istupe pojedinih saborskih zastupnika i mnogih javnih “uglednika” koji bdiju nad čistotom hrvatstva, onda se i u to sumnja.
Jugozomboidi, udbaši, kosovci, djeca oficira i oficiruša, izdajice i veleizdajice, hrvatskosrpske dvodihalice, odnosno djeca iz mješovitih brakova, velikosrbi, italijanaši, alabnjerosi, bosančerosi, cigani… našli su utočište u Istri i slobodno propagiraju neke “antifa” ideje.
Istra vrvi od crvenih zvijezda i antifašističkih spomenika. Nema grada i sela na poluotoku gdje najveći zločinac 20. stoljeća nema svoju ulicu, trg, obalu, spomenik. A u pristojnoj Hrvatskoj se njegove ulice ukidaju. “Hej, braćo i sestre Hrvati” – zapjenili bi se Bujanec i Košić – “valja staviti ljutu travu na ljutu ranu zvanu Istra”.
Istodobno ti veliki Hrvati zabrinuto cvile i nariču kako broj Hrvata tako pada da će nas uskoro biti manje nego u srednjem vijeku. “Valja nešto žurno poduzeti” grmi demograf i pravaš Šterc. Ministarstvo demografije u sprezi sa Crkvom najsretnije bi bilo da hrvatska žena šuti i rađa. Kakve Istanbulske konvencije i druge trice.
I gle sad apsurda nad apsurdima. Jedina županija koja ne bilježi veće demografske minuse je, pogađate, Istarska. Doseljenih i novorođene djece sve je više. Odselilo je, istina, oko dvije i pol tisuće ljudi, ali tri i pol tisuće je doselilo.
više nego uspješna je turistička sezona i nezaposleni su samo oni koji neće ili ne mogu raditi. Nije, naravno, baš sve idealno. Ima se primjedbi na vlast u stilu: što je HDZ na razini države, to je otprilike IDS na razini županije.
Ali taj isti IDS, bez pardona, izravno osudi svaku homofobiju, govor mržnje, svako relativiziranje ustašluka i četnikluka. Znaju oni dobro da bi izgubili brzo vlast da nije tako. I Pula je takva s gradonačelnikom Zoričićem.
Nisam demograf, mada sam kod akademkinje Alice Wertheimer-Baletić ranih sedamdesetih taj predmet na Ekonomskom fakultetu rado učio i s uspjehom položio. I nisam bio jedini.
Većina studenata voljela je, zahvaljujući dr. Wertheimer-Baletić, demografsku znanost. Dobro sam zapamtio riječi ugledne znanstvenice da će Hrvatskoj u 21. stoljeću nedostajati radne snage. A tada su u inozemstvo na “privremeni” rad, osobito u Njemačku, odlazili uglavnom pojedinci.
Do dobrog posla se u samoupravnom socijalizmu dolazilo jako teško, ali da će nedostajati radne snage zvučalo je gotovo nestvarno. Hrvatska je tada imala 4,7 milijuna stanovnika. A danas? ispod 4 milijuna.
Danas Hrvatsku napuštaju cijele obitelji i točne su, bez obzira na ratne patnje, prognoze na koje se već ranih sedamdesetih upozoravalo. Očito je da se demografski problemi ne mogu riješiti preko noći. Ili baš mogu?
Zašto je Istra pozitivni demografski izuzetak Hrvatske? Prvo bi se pomislilo da je to zbog blage mediteranske klime. Ovdje na 45-oj paraleli, na pola puta između Ekvatora i Sjevernog pola zaista je ugodno živjeti. Masline i vinogradi, tartufi i oštrige, šparoge i lavanda, more i zelenilo.
Ali jel´ to osnovni razlog? Sigurno nije. Stoljećima se ovamo stanovništvo doseljavalo, a još više iseljavalo bez obzira na klimu. Bit će, ipak, da je ona druga klima važnija – a to je društvena klima.
Mada poluotok nije imun na korupciju i socijalnu diskriminaciju, kao, uostalom, i drugi dijelovi Hrvatske, ipak, neka pozitivna “vibra” je u zraku.
Diskriminacije po nacionalnoj i vjerskoj osnovi gotovo da i nema, a ako se i pojavi, trpi javnu osudu. Diskriminacija pri zapošljavanju po rodu, spolnoj orijentaciji i uopće kršenje ljudskih prava teško da može uzeti maha.
Postoji jedan prelijepi barokni grad u Slavoniji. Meni osobno najljepši, jer je moj rodni grad. To je Požega. Nekad su je zvali slavonskom Atenom. Tu je jedna od najstarijih gimnazija na ovim prostorima koja je kroz više od tri stoljeća iznjedrila mnoga ugledne osobe.
Požega je u bogatoj zlatnoj dolini – Vallis Aurea, kako su je zvali Rimljani. Poljoprivreda u dolini, vinogradi na blagim padinama okolnih brda, šume. Nekad razvijena drvna, metalna i prehrambena industrija. Živjelo se tako dobro da se podrazumijevalo da većina nakon završene gimnazije ode na studij u Zagreb i potom se vrati.
Nekad bilo, sad se spominjalo.
Što je Požega danas?
Taj je grad sjedište siromašne županije s najvećim postotkom nezaposlenih mladih. To je grad u kojem župan mlati svoju ženu, u kojem bivši gradonačelnik mlati novinare, a saborski zastupnik iz te sredine pokušava svoje lopovluke riješiti podmićivanjem tih istih novinara. To je grad u kojem je Crkva uzurpirala prostor, vrijeme i pamet.
Puk uglavnom šuti, a mladi bježe glavom bez obzira, jer tu budućnosti, dok se nešto drastično ne promijeni, nema.
I sretnem ja tako dvoje mojih Požežana nedavno u Puli. Znao sam im roditelje. I pitam ih: ”Kako je? Kako starci? Zašto su došli u Istru?”
Da skratim. Došli su, jer su dobili u Rovinju posao i stan. Osjećaju se dobro i da su pobjegli iz one sredine beznađa i bezvoljnosti. Nije samo novac u pitanju, tvrde, već kažu da jednostavno oni i njihova djeca nemaju budućnosti u Zlatnoj dolini.
”Istra je za nas otkriće. U domovini smo, a kao da smo u inozemstvu.” ”Ma, ima Istra i mana”, uvjeravam ih ja i dobronamjerno ih savjetujem da se mladenački i onako tvrdo slavonski ne zalijeću na prvu loptu. Ali ni oni se ne predaju.
”Točno je, ali nema tog gospodarskog i socijalnog programa koji nam ponovno može vratiti duh i dušu Požege. Možda odemo za Dan grada na Grgurevo i proveselimo se i unaprijedimo kontinenatlni turizam. Ali živjeti tamo gdje ni afrička šljiva ne pomaže – never again.”
Istarski stimulansi ovog trenutka su ipak učinkovitiji.
