Prolazi drug Tito na bijelom konju pokraj svojih boraca koji grizu automobilske gume.
– Što radite, drugovi?
– Jedemo automobilske gume, druže Maršale!
– Gume su za ranjenike, za vas su felge …reče zapovjednički drug Tito i lagano odjaha dalje.
Taj stari vic, koji smo sedamdesetih prepričavali kao studenti, prva mi je asocijacija kad netko danas spomene Josipa Broza Tita. Vjerujem, da bi se i redatelj Tonči (Antun Vrdoljak op.ur.) šeretski nasmiješio kad bi čuo ovu anegdotu o zločincu i zasigurno bi to uvrstio u vjerodostojna svjedočenja kojim obiluje njegov skupi serijal. To je najbolje učiniti uz dobar stari škotski whiskey, jer to odmah asocira i na drugu ratnu anegdotu.
U najtežim ratnim danima, zima okovala i šume i brijeg, grije se drug Tito u pećini uz vatricu i očekuje pomoć za svoje umorne i gladne borce. Pomoći niotkud. Kad pred jutro huka avionskih motora i Britanci padobranima šalju pomoć. Svoje najbolje borce pošalje Maršal van da pogledaju što to šalju saveznici.
– Vrate se borci razočarani i raportiraju Titu: -Samo neko smrdljivo piće, smrdi po stjenicama, ne znamo što ćemo s tim!
– Prva proleterska na Igman po led – naredi drug Tito sijevajući slavodobitno plavim očima. I tako je nastao Igmanski marš.
Još se vrtjelo dosta toga u životu Maršala uz jelo, piće i žene. Sjećamo se i svinjske glave koju je kao dječačić skuhao, pa su se razboljeli stomačići. Zatim je poznata anegdota o krađi pekmeza s bakina ormara, ali ono u Tončijevu serijalu o pečenoj prepelici, moram iskreno priznati, prvi put sam čuo! Zato serijal ne doživljavam kao povijesno ozbiljan iako se Tonči trudi tako ga prikazati. Zato i nastavljam sa svojim skromnim doprinosom uz želju da i to nađe mjesto u nekom budućem serijalu: Ovaj je prva liga.
Bitka na Neretvi.
Prilazi partizanka Mara i reče Titu zabrinuto: Druže Tito, imamo samo 20 kg kruha. Što ćemo?
Na to će drug Tito nježno – podijeli to ranjenicima. Mi ćemo izdržati. Kad prijeđemo Neretvu, skoknut ćemo do Gojka na janjetinu.
Dobro ima još vjerodostojnih viceva, kao onaj:
Sreli se Tito i Tuđman na onome svijetu. Tuđman kaže Titu:
– Zdravo, diktatoru!
A Tito odgovara:
– Zdravo, imitatoru!
Dobar mi je i ovaj koji ste gotovo sigurno čuli:
Vozi se Tito u vlaku i vlak odjednom stane.
– Zašto je stao?, pita drug Tito.
– Druže Tito, nema više pruge!
A Tito će: Brzo zovite omladince i nek’ izgrade prugu!
Potom se vlakom vozi Ante Marković. Vlak stane i Marković upita:
– Zašto je vlak stao?
– Nema više pruge!
Marković će: Brzo skidajte prugu kojom smo prošli i postavljajte je naprijed!
Nedavno se vozi Plenki vlakom. Vlak stade!
– Zašto je vlak stao?
– Gospodine premijeru, nema više pruge!
PLenki: Ljuljajte vlak, nek’ izgleda kao da se vozimo!
I tako bih ja to unedogled, ali dok Plenki ljulja vlak, sjetih se da ovo pišem u povodu smrti Titove prijateljice engleske kraljice. I čiji je sprovod bio veći. Kad je Tito umro bio sam na postdiplomskom studiju u Nizozemskoj. Živio sam te 1980. u hostelu s drugim studenticama i studentima iz zemalja Trećeg svijeta. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Dolazili su mi uplakani i izražavali sućut. Nizozemska televizija prenosila je cijeli sprovod. I tada sam shvatio Titovu međunarodnu veličinu.
Putujući svijetom, vrata su mi se, ne jedanput, otvarala na spomen Tita. I danas tolika desetljeća poslije njegove smrti, ulice i trgovi mnogih gradova u svijetu nose njegovo ime, a njegov lik je još uvijek na novčanicama nekih afričkih zemalja. I sad to treba bagatelizirati? I zašto? Činjenica je da je Titovo nedjelo kasnih četrdesetih i ranih pedesetih nedvojbeno, ali i isto je tako nedvojbena antifašistička borba i da mu se cijeli svijet poklonio na ispraćaju. Da je Jugoslavija valjala, vjerojatno bi opstala. Ali kad gradiš novu kuću, želiš da bude bolja od stare! A koliko je bolja? Prije je, kaže moj prijatelj iz Bosne, 90 posto ljudi živjelo dobro, a 10 posto loše. Danas je obratno. To je ono što mnoge muči. Može Tonči napraviti serijal i za 50, a ne pišljivih 10 milijuna kuna. Može dovršiti i onaj o jugoslavenskoj mornarici, ali činjenice su činjenice.
Htio sam se malo našaliti, a misli odletješe, nenamjerno, u ozbiljne vode. Zato, evo, još nekih starih viceva koji su se pričali sedamdesetih i nitko nije zatvoren, ma, koliko se trudili neki pokvarenjaci dokazati kako je tada bio mrkli mrak. Neka se samo sjete kako je bilo onima u Istočnoj Europi. Sve te države koje su nas danas prešišale po standardu gledale su Hrvatskoj u leđa. Neće biti da je baš rat za sve kriv. Neka malo razmisle i o onoj Brune Bušića iz 1975.:
…Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako …
… No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?
A sad vic:
U posjetu jednoj tvornici Tito upita radnika za strojem:
– Koliko šarafa proizvedete na dan?
– Samo pet, druže Tito, odgovori radnik.
– Zar samo toliko!? Ja bih na tvom mjestu napravio bar dvadeset!
– Znam, to je zato što ste vi bravar, a ja diplomirani ekonomist, odgovori radnik.
I ovaj malo žešći:
Budi se Tito u zimsko jutro u jednoj od svojih luksuznih vila. Prošeta dvorištem, kad neko, u snijegu mokraćom ispisao njegovo ime. Pozove Tito vjerne mu udbaše da utvrde tko je učinio svetogrđe.
Poslaše mokraću na analizu i gle čuda – urin pripada Raifu Dizdareviću. Druže Raife, to se od tebe nisam nadao, kori ga Tito. Ono, mokraća jest moja, veli pokunjeni Dizdarević, ali je rukopis Jovankin!!!
I za kraj jedan što mi se osobito sviđa:
Opalio Tito iz sačmarice na jato divljih pataka, ali ni jednu nije pogodio. Kraj njega neki ambiciozni poltron: Nevjerojatno – mrtve, a lete …